Jurim autom beskrajnim putem do grada, do neznanog cilja.
Vozim oblascu koju sam stotinama puta prosao, a opet tako nepoznatom kao da je prvi put vidim.
Popodnevno sunce obasjava put, ali moje oci vide samo tamu, tamu obasjanu beskrajnim mesecom.
Cini mi se da koliko god se trudio sporo da idem, put bi se sam od sebe zavijao, isto tako, ako ne i brze.