(strofa 1)
Noćas Beograd gori, sirene i dim,
mi stojimo u krugu, ti mašeš potpisom svojim.
Kažeš: „Srušićemo zgradu, to je samo zid“,
al’ ovde živi priča, ovo je naš vid.
Indeksi u ruci, na licu inat,
oko Generalštaba pravi se grad.
Nije ovo šoping, nije tvoj stan,
ovde crvena linija – ovde ti je kraj.
(pred-refren)
Ti bi hotel, staklo, zlato,
a ja samo hoću da pamtimo, brate.
Kad dirneš sećanje, to nije šala,
tu svaki kamen postaje glava.
(REFREN)
Ne dam, ne dam Generalštab,
nije tvoj privatni grad.
Ovo je crvena linija,
preko koje nemaš prava.
Ne dam, ne dam Generalštab,
ovde narod kaže „stop“.
Ako srušiš ovu priču,
srušio si nas skroz.
(strofa 2)
Crvenom kredom krug, oko betona,
svako od nas večeras je ikona.
Kažeš: „Opasno je, mora sve da padne“,
al’ istina ti nikako ne legne, ne stane.
Mi smo živi zid, nije falš spot,
ovde nema playback, ovde je život.
Nije ovo scena za tvoj novi plan,
ovo je sećanje, ovo je naš dan.
(pred-refren)
Možeš papire, možeš pečate,
al’ ne možeš srce da precrtaš, brate.
Kad srušiš priču, ostaje sram,
zato ti večeras jasno pevam:
(REFREN)
Ne dam, ne dam Generalštab,
nije tvoj privatni grad.
Ovo je crvena linija,
preko koje nemaš prava.
Ne dam, ne dam Generalštab,
ovde narod kaže „stop“.
Ako srušiš ovu priču,
srušio si nas skroz.
(bridge – kratko, emotivno)
Jednog dana dete pita: „Šta je ovde bilo pre?“
hoću da mu kažem: „Postojao je grad koji pamti sve.“
(REFREN – poslednji, jače)
Ne dam, ne dam Generalštab,
nije tvoj privatni grad.
Ovo je crvena linija,
preko koje nemaš prava.
Ne dam, ne dam Generalštab,
ovde narod kaže „stop“.
Ako srušiš ovu priču,
srušio si nas skroz.